Abadžić nas kao malo koji fotograf podsjeća na subjektivno vrijeme Rolanda Barthesa, na razumijevanje fotografije ne kao kopije stvarnog, već uobličene prošlosti stvarnog. Po čemu je to, dakle, posebna ili drugačija fotografija Stanka Abadžića? Njezina je posebnost, odgovorimo li jednom rečenicom, u negativu prvoga dojma. Taj prvi dojam estetičnosti i dokumentarnosti ustvari je nostalgija i dekadriranje realnosti. Uostalom, Abadžić i sam svjedoči tu pretpostavku jednim od zapisa u svojim dnevničkim bilješkama - 'Ja se ne mogu tako lako pomiriti s tim da nestaju ambijenti koji su trajali godinama i činili ljude sretnima'. S obzirom na to da je nostalgija vrsta boli koju osjećamo prema izgubljenom prostoru i vremenu, ako ispunja fotografski prizor, ona je samo nalik dokumentu. Asocijativnost, fragmentarnost i dekadriranje realnosti ljušte detalje koji remete iluziju nostalgije ili subjektivnog sjećanja. Takva vrsta sna o izgubljenome u pravilu je lijepa. Utoliko je crno-bijela Abadžićeva fotografija, s obzirom na to da nastaje u 21. stoljeću, arhaična i posvećena jednom izgubljenom prostoru i vremenu.
Osjećaj zaustavljenog vremena u djelu ovog fotografa artikulira osjećaj prolaznosti. Kolektivna slika stvarnosti i tranzicijski obrat kontinuiteta iz jedne kulturne zbilje u drugu kod Abadžića je shvaćena sasvim osobno. On bilježi, formulirajući motiv rušenja zida s dragom, starom reklamom (za kremu Nivea) - 'Obećavali su mi da će taj zid zadržati i ukomponirati u novo. No, nisam im vjerovao, jer znam što znači diktat novca...'
Snažan osjećaj nostalgije u Abadžićevim fotografijama tako generira strah od prolaznosti, a da bi se taj strah nadvladao, potrebno ga je artikulirati, koncentrirati se na njega, vizualno ga razumjeti. Takav napor fotografove namjere, njegova oka i objektiva pronalazi kadrove koji dopuštaju mogućnost zaustavljenog vremena. Koji simuliraju zaustavljeno vrijeme. Reportažnost trenutka daljnja je artistička simulicaja u Abadžićevu djelu. Takvu je pojavu fotografove slike Zvonko Maković jednom prigodom formulira kao 'slijed vlastite opsesije i predodžbe o stvarnosti'.
Tako iz straha od prolaznosti, simulacijom trenutka kojeg više nema, hinjenjem da je zaustavljen, odnosno zadržan, fotograf stvara dojam reportažnog trenutka, što je još jedna zabuna u čitanju Abadžićevih fotografija. Dapače, velik broj kadrova u potpunosti je režiran ili, drugim riječima, apliciran na postojeći motiv. Pokrenutost i ritam skrivaju se u statičnim prizorima ovog vrsnog fotografa. Ikonografija suvremenosti danas raspolaže obiljem detalja koji kodiraju brzinu, potrošnost, zamjenjivost, nervozu, gomilanje… Već spomenuto Abadžićevo dekadriranje postupak je apstrakcije, čišćenja, analize, pa se iz kadra naprosto iznose svi elementi suvremenosti, a tema i motiv se doimaju duboko statični u odnosu na naviknutost našeg oka. Ali dapače, oni su vrlo dinamični po naravi uslojenih prostora svjetlosti i sjene, te razlu|enih struktura ponad statičnih ploha. No, tu vrstu pokrenutosti i ritmičnosti naše oko u prvom čitanju ne prepoznaje, iako je intenzivno osjeća.
Tišina, bjelina i igra svjetla i sjene u službi su efekta protežnosti prikazanog prostora. Najinteresantnija zabuna je ovdje što upravo jedno tehničko sredstvo kod Abadžića čitamo kao poetičnu namjeru i rezultat. To je u prvom redu gusta bjelina, tišina i igra svjetla i sjene. Oni, dakako, ne formiraju korpus tematskog prioriteta, već služe svrsi efekta protežnosti prikazanog prostora. Abadžić je, promatramo li ga u kontekstu povijesne ostavštine ovoga medija, mediteranski slijednik onog pristupa fotografiji kojeg je 30-ih godina 20. stoljeća inaugurirao Henri Cartier-Bresson na pariškim ulicama. Mediteranski ponajviše po sustavu svih navedenih opreka i poetici zabune dojma. Ali ta južnjačka varijanta disketnog zatajenja ujedno pripada i drugom vremenu, daleko nakon moderne, te je Bressonova fotografija za razliku od Abadžićeve bila sve ono što je Abadžićeva tek u prvom dojmu. Tu posebnost i njezinu vrsnost u meteorskoj brzini proboja na domaću i svjetsku likovnu scenu prepoznala je i šira publika, i struka.
Abadžićevo djelo se po nekoj rutini sagledavanja opusa dijeli na cikluse, koji su, moram to ne samo spomenuti već na tome i inzistirati, uvjetni. Jer Abadžićev rad nije vezan na kronologijski ili tematski zatvorene korpuse. Permanentan je i dosljedan u obnavljanju opsesivne težnje da, ne toliko izgubljeni svijet koliko izgubljeni doživljaji, nastanu u realnom prostoru obitavanja.